Obilježena godišnjica pogibije narodnog heroja Nesiba Malkića
U Osnovnoj školi Dubrave obilježena je godišnjica pogibije narodnog heroja Nesiba Malkića, simbola hrabrosti, čestitosti i nesebične borbe za slobodu. Učenici i nastavnici prisjetili su se života i djela ovog istaknutog borca, odajući počast njegovoj žrtvi i posvećenosti očuvanju domovine.
Preporučujemo vam da pročitate kratku i emotivnu priču posvećenu Nesibu Malkiću, koju je napisala učenica IX-1 razreda, Halima Halilčević. Halimina priča kroz emotivne riječi oslikava nesalomivi duh ovog heroja i njegovu ljubav prema domovini.
Majčinska ljubav
Naši voljeni nisu zapravo naši nego Njegovi. Oni ne nestaju, samo sele.
Jesen je, sivi oblaci putuju nebom noseći kišu. Drveće je već odavno spremno da navuče bijelo zimsko odijelo. Samo još poneki list dok se igra sa vjetrom sleti na zemlju. Skoro na svakoj kući puši se iz odžaka. Noseći korpu s drvima majka Ajka uđe u kuću. Sjede na svoj drveni stolić i naloži vatru. Zamišljena je, neki unutrašnji glas joj govori da će se dogoditi nešto loše. Rat je, može se svašta desiti, a njen sin je na liniji gdje se brani i gine za svoju domovinu.
„Nikad se nisam ovako osjećala, da mu se nije šta desilo“, prolazile su zlokobne misli kroz njenu staračku glavu. Hodala je nervozno od prozora do prozora. Majčino srce je uvijek tamo gdje su njezina djeca. Tijelo joj zadrhta i zatreperi, sjede kraj prozora i pogled joj se zaledi. Slušajući pucketanje tek naložene peći utonu u duboki san.
Neko u tom času pokuca na prozorsko okno, majka otvori prozor i sva sretna uzviknu: „Sine, Nesibe, došao si, ljubi majka oči moje! Zašto stojiš tu, ulazi u kuću, hladno je, prehladit ćeš se!“
„Majko, ja sad stanujem na drugom i puno ljepšem mjestu“, odgovori joj sin.
„Ma sigurno si gladan, dođi da jedeš, majka je skuhala grah, onako kako ti voliš.“
„Majko, to više nije moja hrana.“
„Kako, zašto nije?“, zbunjeno i pomalo sa zebnjom upita majka. „Ima, sine, i grušave, otelila se naša Rumenka“, nastavi ona.
„Znam, majko, znam, ali mene čeka gotova večera na drugom mjestu, ja ti sad moram da idem, nemoj biti tužna. Budi sretna i ponosna što si me rodila, puno te volim majko“, reče on i krenu.
„Dođi da te zagrlim, sine moj!“, uzviknu mati suznih očiju.
„Ne mogu, moram da idem. Jednoga dana ti ćeš doći meni, a ja ću te tada raširenih ruku dočekati. Majko, halali mi, halali, majko, sinu svom“, reče i nestade u mrkloj noći.
Pružajući ruke, koje su postajale sve kraće, majka se trže iz sna. U tom času zagrmi, nebo se otvori i zaplaka. Majci je sve bilo jasno. Znala je da je ostala bez svog voljenog sina. Prekri lice rukama i tiho zaplaka.
Prošle su mnoge godine od tog kobnog dana, a priča o našem heroju, Nesibu Malkiću, živi i dalje i živjet će sve dok je budu jedni pisali i pričali, a drugi slušali, a svi zajedno zauvijek pamtili.
Napisala: Halima Halilčević IX-1
Objavio: Emir Harčin
